U starim ložama pojavila su se nova lica. Na stare uniforme prišivali su se novi činovi. Na stare dresove novi grbovi. Na stare klubove nova imena. Definicija demokracije glasila je - uništiti Dinamo. Računali su na to da će poništavanjem sjećanja poništiti prošlost, sadašnjost i budućnost. Oduzimali su se Dinamovi šalovi, zastave, transparenti...vođe navijača privodili su na obavijesne razgovore. Bad Blue Boysi postaju jedini navijači na svijetu koji navijaju za klub koji službeno ne postoji. Oni koji su naredili promjenu kluba nisu računali da će navijači ostati vjerni Dinamu. Borba je počela. Ovo je istinita priča.

Sedmorica Bad Blue Boysa krenula su 11. ožujka 1993., malo poslije ponoći, iz centra grada prema Dinamovom stadionu. Htjeli su na svoj način realizirati plan o kojemu se među navijačima već duže vrijeme govorilo. Odlučili su napraviti neku štetu kako bi svratili pozornost na svoju borbu za vraćanje imena Dinamo. Dio ekipe koji se do stadiona vozio automobilom na benzinskoj je crpki kupio tri kanistera goriva.

Parkirali su u Hondlovoj ulici. S kanisterima u rukama prošli su parkom. Pomno su provjerili, baš nitko ih u to doba noći nije vidio. Znali su da je stadion dobro osiguran samo prije derbija s Hajdukom. Preskočili su ogradu između istočne i sjeverne tribine, na ulazu iz Maksimirske ulice, i oko 1.30 bili na atletskoj stazi. Sedmorica mladića u spitfire jaknama šutke je hodala do središta travnjaka. Ideja je bila zapaliti travu u obliku slova d, no trava je bila mokra. Benzina i nisu imali puno pa je bilo pitanje da li će trava izgoriti i hoće li se vidjeti slovo d.

Jedan od njih krenuo je prema loži i prolio benzin, dok je drugi gorivom zalio klupu za rezervne igrače domaće, a treći klupu gostujuće momčadi. Požar je u trenutku obasjao stadion. Svi su potrčali prema mjestu odakle su ušli na stadion. Nisu imali poseban plan bježanja, nego su se samo raspršili. Svatko je otišao u svom smjeru.

Sutradan su u novinama objavljene fotografije i spominjala se šteta preko 40.000 njemačkih maraka. Policija je vrlo brzo ispitala dvije tisuće ljudi koji su imali veze s odlascima na utakmice. Prvo su ispitali vođe navijača, Nenu i Macka. Razgovori nisu donijeli nikakav rezultat. Činilo se da nitko osim sedmorice počinitelja nije znao tko je podmetnuo požar. Ljudi su uglavnom odobravali akciju i u tramvajima se moglo čuti: "Tako i treba, to je trebalo i ranije učiniti" ili "Da su bar zapalili cijeli stadion". Vidjevši da policija ispituje i znane i neznane, sedmorka se sastala nekoliko dana prije uhićenja da bi uskladili priču. Policija je zbog četverostrukog ubojstva u Samoboru već namjeravala prekinuti potragu, ali je Vlada naredila da je nastave. 

Svi su bili uhićeni i završili su u Remetincu. Bili su u odvojenim ćelijama i nisu se mogli viđati. Odvjetnici su pronašli način kako da dobiju  na vremenu. Na prvim se ročištima u Palači pravde, preko puta Koncertne dvorane Lisinski, ne bi pojavio netko od optuženih ili bi se netko od njihovih branitelja uredno ispričao unaprijed zakazanim drugim parnicama pa su ročišta trajala nekoliko minuta i bila zakazivana nova.

U tih je nekoliko odgoda prošla prva godina parničenja. Na zahtjev jednog od odvjetnika, za svjedoka je pozvan tadašnji vlasnik, predsjednik i trener Croatije, Ćiro Blažević. Ćiro nije teretio Bad Blue Boyse jer je štetu platilo osiguranje. Politički je vrh odlučio da se navijače ne kazni. Komentari su bili kako su dečki zapalili stadion uoči lokalnih izbora na kojima vladajuća stranka nije najbolje stajala pa je dosljedno gonjenje navijača moglo biti politički pogubno za njih.

Akcija je bila organizirana spontano, prebrzo i loše pa su zbog toga svi pali. Bilo je previše svjedoka. Dečki su bili uvjereni da rade nešto što nije negativno. Dinamo je način života, a neki su ljudi određivali sudbinu kluba i navijača. Bila je to žestoka reakcija na nepravdu. Promjenom vlasti, 14. veljače 2000., vratilo se ime Dinamo.